Supervizija u psihoterapiji je proces u kojem psihoterapeut dobiva stručnu podršku i nadzor od iskusnijeg kolege (supervizora). Svi ozbiljni psihoterapeuti znaju vrijednost supervizije.
Napomena: ne iznose se nikada imena, točne godine, niti ikakvi specifični osobni podaci klijenta, jer to u superviziji uopće nije bitno.

Što je bitno?

Kroz svoj posao susrećem se, naravno, s izazovnim i/ili emocionalno teškim klijentima. Meni izazovnim i teškim. Jer ne postoje pravila o tome što nekog klijenta čini zahtjevnim. Svatko ima svoj tempo, svoja uvjerenja, svoje otpore. A i ja svoje. Ponekad nisam sigurna jesam li nešto dobro ponudila ili uopće što napraviti. Ponekad npr. “kupim” klijentovu percepciju i počnem ga žaliti. Iz tog razloga sam uključena i u individualnu i u grupnu superviziju. Individualnu sa svojim supervizorom 1 na 1 (kada god kod sebe prepoznam potrebu), grupnu sukladno pravilima Europskog instituta za realitetnu terapiju (otprilike jednom mjesečno). To znači da razgovaram s kolegama i/ili supervizorima o onome s čim se ja kao psihoterapeut mučim u svom radu s klijentima.
Supervizija mi pomaže da se nosim sa situacijama koje doživljavam teškima i zahtjevnima kroz emocionalnu i stručnu podršku iskusnijih kolega. Pomaže mi reflektirati o vlastitim emocionalnim reakcijama, pristranostima ili dilemama. Pomaže mi napraviti kvalitetniju samoprocijenu. Kroz supervizijski proces također postajem svjesnija vlastitih snaga i slabosti, odnosno rastem kao psihoterapeut. U konačnici, omoćava mi da radim u skladu s etičkim standardima, izbjegavajući profesionalne pogreške ili situacije koje bi mogle štetiti klijentima.

Kontinuirana supervizija u psihoterapiji mi je bitna kako bi osigurala visoku kvaliteta terapijskog rada, zaštitu dobrobiti klijenata i profesionalni razvoj mene kao terapeuta.

Pa da zaključimo, poslije svake supervizije sam malo bolji terapeut. 🙂