Podrazumijeva se da svatko na svijetu razumije normalne, univerzalne riječi kao što cu coffee, toilet, money… Je li tako? Pogotovo u centru jednog Pekinga. Nakon što sam ja skoro dobila živcani slom kako nitko ne razumije neke (za mene) osnove osnova, sestra mi je samo hladno rekla “Pa to što se tebi podrazumijeva da svak’ razumi barem osnove, ne znači da je to istina svugdi na svitu.”
I tu sam se prizemljila.
I kroz glavu mi je prošlo milijun situacija gdje sam ja nešto smatrala zdravorazumskim, normalnim i podrazumijevalo se, a druga strana nije imala pojma o čemu ja.
Ono što se meni podrazumijeva kao aposlutno normalno, nekome je potpuna nepoznanica. Kako kinezima, tako ponekad i mom mužu.
Svi smo mi kroz život razvili neka iskustva što je (za nas) dobro, što loše, što je (nama) normalno, što baš i ne. A kada ta iskustva adresiramo na vanjski svijet odnosno ljude oko sebe, pitanje je koliko su za nekoga primjenjiva, odnosno realna. Ne možemo ih izbrisati, dio su našeg unutarnjeg svijeta, odnosno naše upute za ponašanje, ali trebamo znati na koga ih i kako adresiramo.
Komunikacija (i sve ostalo što čini naše odnose s drugima) može biti puna izazova zbog različitih razloga — od različitih stilova komunikacije i osobnih pretpostavki do sociološkokulturalnih razlika, iskustava, trauma i mnogih drugih čimbenika.
Zato, kada izražavamo svoje želje i potrebe, važno je biti što jasniji i provjeriti razumije li nas druga strana. Izbjegavati pretpostavke o tome što drugi znaju ili razumiju jer svatko od nas “govori iz svojih cipela”.