Idemo prije par dana iz vrtića na +27 i Nerica se kuha u jaknici, ali nema šanse skinuti se u kratki rukav. Tu sam počela razmišljati o navikama i kako nam je ponekad teško naviknuti se na novo, iako je za nas bolje.
•Navike se formiraju u dijelu mozga poznatom kao bazalni gangliji. Kada se navika uspostavi, aktivnosti vezane uz tu naviku mogu se izvoditi gotovo automatski, bez puno svjesnog razmišljanja. Automatiziranjem navika mozak štedi energiju i to je u životu korisno. Npr. dok tuširam puno toga mi pada na pamet u vezi bitnih životnih pitanja ili se sjetim obaveza na koje sam zaboravila. Zašto? Tuširanje je navika koju već imam usađenu, sve odrađujem automatski i to mom mozgu daje vremena da se skoncentira na neke druge stvari. Ali s druge strane, baš radi toga je teško prekinuti taj “automatski” način djelovanja. Navike često su duboko ukorijenjene u naš identitet i pojam o sebi.
•Promjena navika može dovesti do dubokog unutarnjeg sukoba jer se možda osjećamo kao da mijenjamo dio sebe. A ponekad, za promijeniti taj neki dio sebe, prvo treba priznati da s tim dijelom nismo zadovoljni. Što nije uvijek baš lako. Ako sam naučila potrebu za ljubavlju i pripadanjem zadovoljavati tako da udovoljavam svima oko sebe (čak i kada nisam ok s tim), kako ću se sada zauzeti za sebe i promijeniti svoje vječno “Može!” u “Nije mi baš zgodno.” ili “Ne mogu.”
•Navike su naša komfor zona. One su poznate i predvidive, što smanjuje anksioznost i osjećaj nesigurnosti. Izlazak iz te zone nekada je stres i razvijamo otpor.
•Ono što je primarno ako nešto želimo promijeniti je dubinsko razumijevanje okidača koji vode do navika s kojima nismo okej. Potrebno je razumijevanje što nam zadržavanje pri nekim (štetnim) navikama donosi, što iz njega za sebe još uvijek dobivamo, kao i to i kako procjenjujemo svoje kapacitete za promjenom.
•U terapiji klijentima uvijek naglašavam da je važno prihvatiti da proces promjene može uključivati i pogreške i povratke na staro. Biti strpljiv sa sobom i prilagodljiv, umjesto samoosude nastojati naučiti nešto iz svake situacije.
Male postupne promjene su održivije, manje zastrašujuće i realnije. Zato je Nerica sutradan nosila tanju jaknicu. 🙂
