Priča ide ovako. Vratim se iz Splita gdje sam vikend provela s prijateljicama, bez muža i djece. Večera, izlazak, spavanje, pijenje kave u miru, obavljanje wc-a u miru. Jutro nakon mog povratka moj Š, inače presladak i ponekad šlampav dječak, prolije slučajno šalicu mlijeka po kauču. Ja kažem sve ok, nema veze, svakome se može dogodit, mama će počistiti.
Nakon nekog vremena, ustajem, neispavana, rokovi me pritišću, netko od djece je opet bolestan, nisam stala u miru bez “mamakanja” danima, tjednima, a možda i mjesecima. Isti moj Š prolije po istom kauču opet mlijeko. Iz mene izlazi vatra! Isti scenarij, isti dječak, isti kauč, isto mlijeko, drugačija mama. Umorna, iscrpljena, mama nezadovoljenih potreba, frustrirana.

Moja djeca, naravno, ne prigovaraju kada mama negdje ide sama. Imaju iskustvo da im ništa neće faliti, a mama će biti “najbolja mama na svijetu” kako oni kažu. Tužni su i prigovaraju da sam “grozna, nagora i bezveze” kad sam nervozna, umorna i nemam previše živaca. A nitko nema neicrpnu zalihu živaca za djecu bome. Zato je “punjenje baterija” jako bitno.

Što sam iz toga naučila?
Biti “sebičan” na zdrav način zapravo znači prakticirati samozaštitu i samopoštovanje. Jer uzimajući vremena za sebe i svoje potrebe, smanjujem rizik od emocionalnog i fizičkog sagorijevanja. A dobra mama je mama koja je dobro, je li tako? Jer kada ne brinem o sebi, teško mi je biti na raspolaganju djeci (i ostalima) u punom kapacitetu.