U psihoterapiji, frustracija nam je posebno važna u cijelom procesu jer je često signal da neka od naših osnovnih potreba nije zadovoljena na način koji nama osobno stvarno pomaže. Zato kroz psihoterapiju pričamo o potrebama za ljubavlju i pripadanjem, moći, slobodom, zabavom i preživljavanjem. Kada te potrebe nisu zadovoljene, javlja se napetost, nezadovoljstvo, zapravo cijela paleta neugodnih nam emocija i fizioloških procesa.

Iz tog razloga se u terapijskom procesu ne trudimo odmah ukloniti frustraciju. Trudimo se razumjeti je. Ona nam može nam dati odgovore na pitanja kao što su:
Što ja zapravo želim?
Dobivam li svojim sadašnjim ponašanjem ono što želim?
Je li to što radim dugoročno učinkovito?
Koji bih bolji izbor mogao napraviti?

I to je jedna od ključnih ideja realitetne terapije: ne ostajemo samo na pitanju zašto se osjećam ovako, nego nastojim razumjeti što sada radim i vodi li me to tamo kamo želim. Što je moja odgovornost i što mogu drugačije?

Frustracija je, dakle, korisna jer nas može pomaknuti iz pasivne pozicije. Ona nas suočava s realnošću. Pokazuje da svijet ne funkcionira uvijek po našim željama, ali i da ipak imamo određenu slobodu izbora u tome kako ćemo odgovoriti. Ne možemo uvijek kontrolirati okolnosti ni druge ljude, ali možemo preispitivati vlastito ponašanje.

Psihoterapija je vrlo pametan izbor za proraditi svoje frustracije 🙂