• “Ajde me sad ošamari kad ovo kažem naglas.”
• “Sad kad sebe čujem naglas vidim koliko je debilno.”
• “Teško mi je i ne da mi se!”
• “Tebi je sigurno život dosadan bez ovakvih sr*nja.”
• “A bi li ti ikad oprostila prevaru?”
• “Sram me ovo uopće reći.”
• “Jučer sam se pitala ima li ovo ikakvog smisla uopće.”
• “Ti nisi normalna!”

Ali i…

• “To isto si mi rekla prije 2 mjeseca, ali tada nisam bio spreman čuti. Sada mi je sjelo.”
• “Lakše mi je, nije više onako ajme.”
• “Tako sam sretna da te imam.”
• “Ovo treba svakome!”
• “Sad sam spreman pričati o tome.”
• “Nedostajat ćeš mi, mogu li ti pisati ponekad?”
• “Mislim da sam sad okej i da te više ne trebam.”
• “Hvala!”
  …………………………
  Redovno kada im izleti psovka, klijenti se ispričaju. Uvažim ispriku, ali i kažem uvijek da je ok, da u mom uredu smiju psovati, plakati, vikati, što god im treba, samo da ne smiju razbijati. Uvijek svakoga pitam želi li da budemo na “ti” ili na “vi”. Uvijek svakome kažem da je klijent taj koji određuje pravila igre, ja sam tu da budem objektivna i kažem što mislim (čak i kada im se ne sviđa).
  Terapeut i klijent razvijaju odnos temeljen na povjerenju. Ovaj odnos omogućuje klijentu da se osjeća sigurno u istraživanju svojih emocija i iskustava. Bitno mi je da je klijentima ugodno i da se ne ustručavaju biti točno ono što jesu. Osjećaj ugodnosti s terapeutom je, tvrdim, temeljni aspekt uspješne psihoterapije. Uzalud meni sva znanja, ako se osoba preko puta mene ne osjeća ugodno podijeliti svoje osjećaje, traume, strahove, uvide… Kada klijent osjeća povjerenje, sigurnost i ugodnost, stvara se prostor za iskrenu i otvorenu komunikaciju, lakše čuje i lakše daje povjerenje u pogled koji mu nudim. Nitko ne dijeli i nije spreman za rad na sebi ako se boji osude. Ja prva. Psihoterapija je neosuđivanje.

(*Izjave nisu doslovno citirane iz mojih bilješki, predstavljaju samo slikovit prikaz malih djelića naših divnih razgovora ❤️)