Dobro sam zapamtila zbunjeni izraz lica mog dječaka kada san mu jednom rekla “Ma daj, šta plačeš ko da si neka curica!?”
Bit tog pogleda sam shvatila nakon nekog vremena, kada sam promislila zašto uopće jednom dječaku šaljem poruku da samo sestra smije plakati, kad dijete ne zna “koji spol ima pravo na koje emocije”.

Tradicionalni odgoj dječaka koji uključuje normu da “pravi muškarci ne plaču” ima duboke korijene u društvu i kulturi. Nećemo se lagati, društvo većinski još uvijek “gura” sliku po kojoj muškarci trebaju biti emocionalno jaki, samostalni i suzdržani, te da izražavanje emocija, posebno plač, može biti znak slabosti.

Ali, ako posadiš kaktus, ne možeš očekivati da izraste mirisni jorgovan. Jednako tako ako dječacima govorimo da samo curice plaču, koliko je realno očekivati da će izrasti u muškarce koji plaču kada imaju potrebu plakati, odnosno zdravo izražavaju emocije? A nakupljanje tuge (kao općenito i sve emocije koje pojedinac svjesno ili nesvjesno odbacuje ili potiskuje, umjesto da ih izrazi) može biti opasno i za fizičko i za mentalno zdravlje.

Oba spola imaju jednako pravo na mentalno zdravlje. I dječaci i djevojčice imaju jednako pravo plakati. Važno je kakvu poruku šaljmo svojoj djeci. Ne možemo upraviti njihovim mentalnim zdravljem, ali možemo izabrati biti povoljna okolnost za njegov zdrav razvoj.